Serbian Haxballerz
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.


Dobrodosli na nas sajt. Registrujte se ukoliko niste i postanite clan rastuceg drustva srpskih haxballer-a! Organizujemo turnire i lige, a pored toga sam forum ima dosta sadrzaja. Uzivajte.
 
PrijemLatest imagesRegistruj sePristupiHaxBall

 

 «KAKO SI MOGAO?»

Ići dole 
AutorPoruka
Kimi
Admin
Admin
Kimi


Posts : 934
Age : 34
Location : Novi Sad

«KAKO SI MOGAO?» Empty
PočaljiNaslov: «KAKO SI MOGAO?»   «KAKO SI MOGAO?» EmptyNed 11 Sep 2011, 06:15

Za sve one koji imaju/ce imati/su imali psa....Pravi ljubitelji,obavezno procitajte,ja sam je citao iz vise puta. . .

Као štene sam te zabavljala svojim ludorijama i zasmejavala te. Smatrao si me svojim detetom i uprkos nekoliko ižvakanih cipela i uništenih jastuka, postala sam ti najbolji prijatelj. Kad god sam bila «nevaljala», pripretio bi mi prstom i upitao «Kako si mogl??» - ali bi zatim popustio i polegao me na leđa radi češkanja po stomaku.

Moja kućna dresura je trajala malo duže od predvidenog, jer si bio strašno zauzet, ali smo zajedno radili na tome. Sećam se onih noći kada sam te gurkala njuškom u krevetu, slušajući tvoje poverljive ispovesti i skrivene snove. Verovala sam da život ne može da bude savršeniji. Išli smo u duge šetnje i trčali po parku, vozili se kolima, zaustavljali se da uzmemo sladoled (ja sam dobijala samo fišek zato što je «sladoled škodljiv za pse», govorio se). Dugo sam lenškarila na suncu čekajući te da dođeš kući na kraju dana.

Malo - pomalo, počeo si da posvečuješ sve više vremena poslu i svojoj karijeri, kao i na traženju životne saputnice. Strpljivo sam te čekala, tešila te kada si prolazio kroz ljubavne probleme i razočaranja, nikada ti nisam predbacivala zbog pogrešnih odluka, već sam te veselo dočekivala kad si se vraćao kući, kao i onda kad si se zaljubio.

Ona, sada tvoja supruga, mada nije «ljubiteljka pasa» - ipak sam joj poželela dobrodošlicu u naš dom i pokušala sam da joj iskažem ljubav i poslušnost. Bila sam sretna jer si i ti sretan bio. Onda su stigle bebe i delila sam tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom ružičastom puti i mirisom i želele sam i ja da se majčinski staram o njima. Samo ste se vas dvoje plašili da bih ih mogla povrediti, pa sam najveći deo vremena provela oterana u drugoj sobi ili u psećoj korpi. Oh, kako sam želelela da ih volim, ali postala sam «zarobljenik ljubavi».

Kako su deca počela da rastu postala sam i njihov prijatelj. Čvrsto su se držala za moje krzno i pridizala se na nesigurne noge, gurala mi prste u oči, istraživala mi uši i Ijubila po njušci. Volela sam sve vezano za njih, kao i njihov dodir - pošto je tvoj dodir sada bio jako redak - a ja bih ih bila branila svojim životom da je bilo potrebno.

Ušunjala bih se u njihove krevete i slušala o njihovim problemima i tajnim snovima. Zajedno smo iščekivali da čujemo zvuk tvojih kola u dvorištu. Prošlo je ono doba kada si na pitanje da li imaš psa vadio moju sliku iz novčanika i pričao zgode o meni. Poslednjih par godina samo odgovoriš sa «da» i promeniš temu. Od «tvog psa» postala sam «samo pas» i negodovao si zbog svakog troška na moj račun.
Sada si dobio novu poslovnu ponudu u drugom gradu i ti i oni ćete se preseliti u Stan u kojem nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Doneo si pravu odluku za svoju «porodicu», ali bilo je dana kada sam ti ja bilajedina porodica. Bila sam uzbuđena dok sam se vozila u kolima, sve dok nismo stigli do azila. Zaudarao je na pse i mačke, na strah i beznadežnost. Popunio si formular i rekao «Znam da ćete joj naći dobar dom». Oni su slegnuli ramenima i tužno ga pogledali. Bili su svesni kakva životna stvarnost očekuje sredovečnog psa ili mačku, čak iako ima «papire». Morao si na silu da sklanjaš prste svog sina sa moje ogrlice, dok je vrištao «Nemoj tata! Molim te, ne daj im da mi uzmu psa!». I zabrinula sam se za njega i kakvim si ga lekcijama upravo naučio o prijateljstvu i vernosti, o ljubavi i odgovornosti i poštovanju za ceo život. Na rastanku si me potapšao po glavi izbegavajući moj pogled i ljubazno odbio da uzmeš moju ogrlicu i povodac. Morao si da završiš u roku, a sada sam i ja imala svoj krajnji rok.

Nakon što ste otišli, dve ljubazne gospođe su rekle da si verovatno znao o predstojećoj selidbi mesecima ranije, ali da se nisi potrudio da mi nađeš drugi sigurni dom. Zavrtele su glavom i zapitale «Kako si mogao?»

Ovde u azilu su pažljivi prema nama onoliko koliko im to dozvoljavaju njihove brojne obaveze. Hrane nas, naravno, ali ja sam izgubila apetiti već odavno. U početku, kad god bi neko prošao pored mog boksa odjurila bih do prednjeg dela, nadajući se da si to ti - da si se predomislio - da je sve ovo bio jedan ružan san.... ili bih se ponadala da bi to mogao da bude bar neko kome je stalo do mene, bilo ko bi mogao da me spase. Kada sam shvatila da ne mogu da se takmičim u vragolijama za skretanje pažnje veselih kučića, nesvesnih svojih sudbina, povukla sam se u udaljen ugao i čekala.

Cula sam njene korake kada je došla po mene na kraju dana i tapkala sam za njom do jedne izdvojene sobe. Blaženo mime prostorije. Stavila me je na sto, pomilovala po ušima i rekla mi da se ne brinem. Srce mi je udaralo u išćekivanju onoga što sledi, ali je takode bio prisutan osećaj olakšanja. Zarobljenici ljubavi je isteklo vreme. Kao što i jeste ii mojoj prirodi, vise sam se zabrinula za nju. Breme koje nosi teško je tišti i ja to znam, isto kao što sam znala svako tvoje raspoloženje.

Nežno mi je podvezala zavoj na prednjoj nozi dok joj je suza klizila niz obraz. Liznula sam joj ruku na isti način na koji sam i tebe nekada tešila pre mnogo godina. Stručno mi je zabola iglu u venu. Kada sam osetila ubod i hladnu tečnost kako kola mojim telom, legla sam pospano, pogledala u njene plemenite oči i promrmljala «Kako si mogao?»

Možda zato što je razumela moj pseći govor rekla je «Jako mi je žao». Prigrlila me je i žurno mi objasnila da je njen posao da se pobrine da odem na neko bolje mesto, gde me neće ignorisati ili zlostavljati ili napustiti, ili gde neću morati da se brinem za sebe, na mesto puno ljubavi i svetlosti, toliko različito od ovog zemaljskog. Poslednjim delićem snage sam zamahnula repom, pokušavajući da joj stavim do znanja da moje «Kako si mogao?» nije bilo njoj upućeno. To si bio ti, Moj Voljeni Gospodaru, na tebe sam mislila. Misliću na tebe i čekaću te zauvek.

Iskreno se nadam da će svako u tvom životu da nastavi da ti ispoljava toliko mnogo odanosti.





* autor: Jim Willis, 2001.
Nazad na vrh Ići dole
 
«KAKO SI MOGAO?»
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Tema za prijedloge kako prevazici nastalu krizu i sta vi mislite kako bi trebali dalje...
» Kako se zezaju Bosanci
» Kako napraviti klan?
» Kako pobeduva barca???
» Tropico Band - Pitas kako mi je

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Serbian Haxballerz :: Diskusija :: Pricaonica-
Skoči na: